Duhovno rasti u svijetu definiranom moći, novcem i utjecajem je herkulovski zadatak. Suvremene pogodnosti kao što su elektronička oprema, gadgeti i alati, kao i zabava putem televizije, časopisa i weba, predisponirali su nas da svoju pozornost uglavnom ograničimo na fizičke potrebe i želje. Kao rezultat toga, naši koncepti vlastite vrijednosti i samoznačenja su zbrkani. Kako možemo uspostaviti ravnotežu između materijalnih i duhovnih aspekata našeg života?
Duhovno rasti znači gledati unutra.
Introspekcija nadilazi prisjećanje stvari koje su se dogodile u danu, tjednu ili mjesecu. Morate pažljivo pogledati i razmisliti o svojim mislima, osjećajima, uvjerenjima i motivacijama. Povremeno preispitivanje vaših iskustava, odluka koje donosite, odnosa koje imate i stvari u koje se bavite pruža korisne uvide u vaše životne ciljeve, o dobrim osobinama koje morate zadržati i lošim osobinama koje morate odbaciti. Štoviše, daje vam naznake o tome kako se ponašati, reagirati i ponašati se usred bilo koje situacije. Kao i svaka vještina, introspekcija se može naučiti; sve što je potrebno je hrabrost i spremnost da tražite istine koje leže u vama. Evo nekoliko smjernica kada introspektirate: budite objektivni, oprostite sebi i usredotočite se na svoja područja za poboljšanje.
Duhovno rasti znači razvijati svoje potencijale.
Religija i znanost imaju različite poglede na pitanja ljudskog duha. Religija gleda na ljude kao na duhovna bića koja privremeno žive na Zemlji, dok znanost gleda na duh kao samo jednu dimenziju pojedinca. Ovladavanje sobom je tema koja se ponavlja i u kršćanskim (zapadnim) i islamskim (istočnim) učenjima. Potrebe tijela se prepoznaju, ali se stavljaju pod potrebe duha. Vjerovanja, vrijednosti, moral, pravila, iskustva i dobra djela daju nacrt za osiguranje rasta duhovnog bića. U psihologiji, spoznati svoj puni potencijal je samoaktualizacija. Maslow je identificirao nekoliko ljudskih potreba: fiziološke, sigurnost, pripadnost, poštovanje, kognitivne, estetske, samoaktualiziranje i samotranscendiranje. James je ranije ove potrebe kategorizirao u tri: materijalne, emocionalne i duhovne. Kada ste zadovoljili osnovne fiziološke i emocionalne potrebe, slijede duhovne ili egzistencijalne potrebe. Ostvarivanje svake potrebe vodi ukupnom razvoju pojedinca. Možda je razlika između ove dvije religije i psihologije kraj samorazvoja: kršćanstvo i islam vide da je samorazvoj sredstvo za služenje Bogu, dok psihologija smatra da je samorazvoj cilj sam po sebi.
Duhovno rasti znači tražiti smisao.
Religije koje vjeruju u postojanje Boga kao što su kršćanstvo, judaizam i islam pretpostavljaju da je svrha ljudskog života služiti Stvoritelju svega. Nekoliko teorija u psihologiji predlaže da u konačnici dajemo smisao svom životu. Bez obzira vjerujemo li da je smisao života unaprijed određen ili samousmjeren, rasti u duhu znači shvatiti da ne postojimo samo. Ne znamo smisao svog života pri rođenju; ali znanje i mudrost stječemo iz naših interakcija s ljudima te iz naših postupaka i reakcija na situacije u kojima se nalazimo. Dok otkrivamo ovo značenje, postoje određena uvjerenja i vrijednosti koje odbacujemo i potvrđujemo. Naši životi imaju svrhu. Ova svrha koristi sve naše fizičke, emocionalne i intelektualne potencijale; održava nas u teškim vremenima; i daje nam nešto čemu se možemo radovati — cilj koji treba postići, odredište koje treba postići. Osoba bez svrhe ili smisla je poput broda koji pluta na moru.
Duhovno rasti znači prepoznati međusobne veze.
Religije naglašavaju koncept naše povezanosti sa svim stvorenim, živim i neživim. Stoga druge ljude nazivamo “braćom i sestrama” čak i ako nema izravnog krvnog srodstva. Štoviše, religije usmjerene na božanstvo kao što su kršćanstvo i islam govore o odnosu između ljudi i višeg bića. S druge strane, znanost objašnjava našu vezu s drugim živim bićima kroz teoriju evolucije. Ta se povezanost jasno vidi u konceptu ekologije, interakcije između živih i neživih bića. U psihologiji, povezanost je karakteristika samotranscendencije, najviše ljudske potrebe prema Maslowu. Prepoznavanje vaše povezanosti sa svim stvarima čini vas poniznijim i poštovanjem prema ljudima, životinjama, biljkama i stvarima u prirodi. To vas tjera da cijenite sve oko sebe. Potiče vas da izađete izvan svoje zone udobnosti i dođete do drugih ljudi i postanete upravitelji svih drugih stvari oko vas.
Rast je proces, stoga je rast duha svakodnevni susret. Nešto dobijemo, nešto izgubimo, ali važno je da učimo i iz tog znanja je omogućen daljnji duhovni rast.